Nenad Veličković: Etnonacionalisti osvojili obrazovanje kako bi reprodukovali svoje ideje

Etnonacionalne opcije u BiH koriste obrazovanje da reprodukuju svoje vrijednosti. Teško da će se to promijeniti bez međunarodne zajednice, kaže za DW Nenad Veličković, pisac i profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

DW: U Bosni i Hercegovini i danas imamo više od 30 škola koje djecu dijele po nacionalnoj osnovi. Jedinstvenog nastavnog plana i programa i dalje nema. Vi zagovarate anacionalni sistem obrazovanja koji bi bio jedinstven za cijelu BiH. Kakav je to sistem?

Nenad Veličković: To još nije sistem. Više je opredjeljenje, alternativa postojećem, koji očito nije dobar. Podrazumijeva da se etničke različitosti maknu iz fokusa, da ne budu osnov i izgovor za dijeljenje djece. Da jezik nastave bude jedan, fleksibilan za sve razlike. Takođe, a to je najbitnije, da se (jedno)etnički sadržaji zamijene savremenim temama od opšteg značaja, da se škola okrene budućnosti. To ne znači da poučavanja o nacionalnim ili kulturnim identitetima neće biti, nego da oni neće dominirati, a da će samo poučavanje biti oslobođeno nacionalističke indoktrinacije. Naravno, i svake druge.

Haški tribunal završio je svoj rad. Time se zatvara i jedno istorijsko poglavlje suočavanja sa prošlošću na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, etničke grupe u BiH se sa svojom prošlošću nose teško, ili nikako. Hoće li ta činjenica, ali i izricanje posljednjih presuda, uticati na sistem obrazovanja u BiH?

Na sceni su dvije opcije. Jedna koja ide za podjelama i ona je trenutno dominantna, jer su sve poluge obrazovne vlasti u rukama nacionalnih stranaka. Drugu zastupaju nevladine i međunarodne organizacije, a ona podrazumijeva ukidanje podjela, racionalizaciju i poboljšanje kvaliteta. Nažalost, nastavni kadar, koji je najpozvaniji da se uključi u ovu polemiku, uglavnom ćuti i tako staje na stranu one prve opcije. Što se tiče presuda, one su važne, najviše kao satisfakcija žrtvama. Za obrazovanje, ne samo u BiH, nego i u Srbiji i Hrvatskoj (možda čak i više) važnija je sakupljena građa, dokumentacija. Onog trenutka kada državno obrazovne politike budu spremne da o istoriji govore na osnovu dokumenata i činjenica iz više perspektive i kada naše društvo sazri da svojoj populaciji kaže šta se dešavalo i za šta je ono odgovorno, aspekt važnosti suda doći će do izražaja. To će doprinijeti pomirenju i boljem životu. Pomirenje je samo jedan korak do boljeg i sigurnijeg života na ovim prostorima.

Kada bi društvo moglo sazreti za tako nešto?

Ne znam. Donedavno sam govorio da će biti bolje kada uđemo u Evropsku uniju. Međutim, nisam više uvjeren. I ona se sve više „udešnjava“. Ako uzmemo Hrvatsku za primjer, ona je, dok je ispunjavala uslove za ulazak u EU, ličila na pristojnu građansku državu. Čim je ušla u EU, nacionalizam se ponovo razmahao. Možda bi bilo dobro da iskoristimo pristupni period, ako do njega uopšte dođe, kada se od nas bude zahtijevalo dostizanje standarda u obrazovanju, pa da ih stvarno i dostignemo. Sa boljim standardima doći će i drugačiji odnosi prema bliskoj prošlosti, pitanjima zločina i kolektivnih identiteta. Čini mi se da tu reformu ne možemo sprovesti bez vrlo jasnog miješanja međunarodne zajednice.

Šta je rješenje?

Mi smo paralisani zbog toga što nijedna od tri strane nije napustila svoje predratne pozicije, nego ih je još i radikalizovala. Problem je što su tri etnonacionalne opcije osvojile obrazovanje kao državni aparat i što reprodukuju svoje vrijednosti i politička opredjeljenja. Teško će se to uskoro promijeniti, osim ako im međunarodna zajednica ne „zavrne ruke“, kao što je to učinila u Dejtonu. A ne vidim naznake tome. Ustav, kao dio dejtonskog paketa, nije prepreka tome. Tu se nigdje ne kaže da moramo imati tri škole pod jednim krovom. Stvar je tumačenje, a međunarodna zajednica može učiniti da se tumačenje promijeni.

Vi ste jedan od ljudi koji se godinama bave politikom školskih udžbenika i uporno zagovarate promjene u obrazovnom sistemu BiH. Međutim, promjene su spore ili nikakve. Da li se taj posao ponekad čini uzaludnim?

Ne, jer se mora stalno i uporno ukazivati na greške, motivisati i alarmirati. Ne vidim alternativu tome. Svijest o tome da je obrazovanje ključni faktor reforme društva porasla je i danas sve više političara uključuje tu temu u svoje izborne platforme. Obrazovanje je došlo na agendu i svi bi nešto da ulažu, rade i miješaju se. Vjerujem da je doprinos došao i od Školegijuma, koji je već sedam godina platforma kritike postojećih obrazovnih praksi i politika. Brze promjene nismo ni očekivali. U obrazovanju svi procesi idu sporo. Roditelji će prije ili kasnije shvatiti šta je i zašto za njihovu djecu dugoročno važno. To je osjetljivo područje i mora se raditi i biti uporan i ubjeđivati ljude da vide širu sliku. Ako hoćemo da našim unucima bude bolje, mi na tome moramo početi danas raditi. Ukoliko se ne koristite nasilnim metodama, kao što to radi vlast kroz sistem, onda vam preostaje argumentovano uvjeravanje. A to je dug proces.

Za kraj, čini se da internet i društvene mreže danas igraju ogromnu ulogu u obrazovanju i odgoju djece u cijelom svijetu. Puno je neprovjerenih informacija koje mladi konzumiraju a da se i ne zapitaju da li su tačne. Kako se društvo i obrazovne strukture mogu nositi sa ovim izazovom?

Društvo, tako što bi pooštrilo kriterije zaštite novinarskih standarda, odgovornost urednika i vlasnika portala koji objavljuju ili prenose vijesti. Škola, tako što bi se od samog početka posvetila toj temi i u sklopu različitih predmeta u različitim uzrastima ukazivala na vrste zloupotreba i manipulacija i načine kako da im se suprotstavi. Ponovo, to bi bilo moguće i relativno lako izvodljivo u reformisanoj školi, čiji bi glavni cilj bio razvoj kritičkog mišljenja. Ono upravo znači to: provjeru izvora, zdravu sumnju prije provjere i potvrde, tačno logičko zaključivanje, pažljivo čitanje ili slušanje, umijeće analize…

Izvor: DW

Napiši komentar