Jeremy Corbyn: Novi internacionalizam

Foto: The Sun

Govor lidera Laburističke partije Jeremy Corbyn-a u sjedištu UN u Ženevi 8. decembra 2017. godine povodom međunarodnog Dana ljudskih prava:

Hvala vam što ste mi pružili priliku da govorim ovdje, u istorijski znamenitoj Palati nacija u Ženevi, gradu koji je još od Rusoovog vremena pružao utočište misliocima i filozofima i u kojem se prije Drugog svjetskog rata nalazio štab Lige naroda, a danas Ujedinjenih nacija. Za mene je ovo posebna čast tim prije što statut naše partije uključuje i obavezu podrške Ujedinjenim nacijama, obećanje „da obezbijedimo mir, slobodu, demokratiju, ekonomsku sigurnost i zaštitu životne okoline za sve“.

Želio bih da uoči ovog međunarodnog Dana ljudskih prava skrenem pažnju na najveće prijetnje našoj zajedničkoj ljudskosti i da objasnim zašto države treba da nedvosmisleno stanu u odbranu međunarodne saradnje i ljudskih prava – individualnih i kolektivnih, socijalnih i ekonomskih, zakonskih i ustavnih, u svojoj zemlji i van nje – jer je to jedini način da se izborimo sa ovim prijetnjama. Moja zemlja je trenutno na raskršću. Odluka britanskih građana da napuste Evropsku uniju donijeta na prošlogodišnjem referendumu znači da treba ponovo promisliti ulogu Britanije u svijetu.

Neki bi da iskoriste brexit i zatvore Britaniju u nju samu, pri čemu svi drugi postaju konkurenti od kojih se zazire. Drugi pomoću brexita žele da prodube neizvjesnosti i nejednakosti aktuelnog ekonomskog sistema, pretvarajući Britaniju u deregulisano poresko utočište velikih korporacija, u kojem će plate biti niske, prava ograničena, a javne službe sve lošije – Britaniju koja učestvuje u destruktivnoj trci do dna. Moja partija zastupa sasvim drugačiju budućnost nakon našeg izlaska iz EU, zasnovanu na solidarnosti, zajedničkoj dobiti i fer trgovini, kao i na širem proaktivnom internacionalizmu.

Mi smo ponosni na to što je Britanija bila jedan od originalnih potpisnika Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja je postala dio našeg pravnog sistema Zakonom o ljudskim pravima iz 1998. Laburistička partija će kroz Savjet Evrope nastaviti da sarađuje sa drugim evropskim zemljama i progresivnim partijama i pokretima kako bi osigurala da naša i druge zemlje istraju u svom poštovanju međunarodnih obaveza, baš kao što i rad Ujedinjenih nacija i Savjeta za ljudska prava pomaže da se osigura da sve zemlje poštuju svoje obaveze – poput prava osoba sa invaliditetom – nečega što po ovogodišnjem izvještaju UN mi u Britaniji nismo dovoljno poštovali.

Međunarodna saradnja, solidarnost i kolektivna akcija – to su vrijednosti koje smo odlučni da zaštitimo u svojoj spoljnoj politici. Ove vrijednosti će oblikovati sve što sljedeća laburistička vlada bude radila na svjetskoj pozornici, koristeći diplomatiju kako bi ostvarila progresivni međunarodni sistem zasnovan na pravilima koja garantuju pravdu i bezbjednost za sve. Ona treba da budu zaista univerzalna i važeća za slabe i jake podjednako, ako traže globalnu podršku i povjerenje. Ona se ne mogu koristiti da disciplinuju slabe, dok jaki rade šta im se prohtje, inače će biti diskreditovana kao oruđe moći, a ne pravde.

Zato treba da osiguramo da se i moćni pridržavaju međunarodnih pravila i međunarodnog prava. Ako to ne učinimo, ideali Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima će ostati samo aspiracija umjesto realnost, a međunarodna pravila će biti viđena kao švedski sto sa kojeg svjetske sile mogu uzeti šta god i kad god im se svidi. Moramo što prije početi da radimo sa drugim zemljama na promovisanju ljudskih prava, kako bismo mogli da se suprotstavimo najvećim i međusobno povezanim prijetnjama koje ugrožavaju našu zajedničku ljudskost. Njih ima četiri.

Prva prijetnja je rastuća koncentracija bogatstva i moći koje ne podliježu nikakvoj kontroli, u rukama malobrojne korporativne elite, sistem koji mnogi nazivaju neoliberalizmom i koji je izazvao naglo povećanje nejednakosti, marginalizacije, neizvjesnosti i gnjeva širom svijeta.

Druga prijetnja su klimatske promjene koje izazivaju nestabilnost, pothranjuju sukobe širom svijeta i ugrožavaju budućnost svih nas.

Treća prijetnja je do sada neviđeni broj ljudi koji bježe od sukoba, progona, kršenja ljudskih prava, raspada društva i klimatskih katastrofa.

I konačno, četvrta prijetnja su unilateralne vojne akcije i intervencije koje se, umjesto diplomatije i pregovora, koriste kao rješenje za sukobe i način za promjenu režima.

Globalni ekonomski sistem više ne funkcioniše. On stvara svijet u kojem bogata manjina kontroliše 90% globalnih resursa; svijet rastuće nesigurnosti i grotesknih nejednakosti unutar i između država, u kojem se svake godine preko sto milijardi dolara za zemlje u razvoju gubi kroz izbjegavanje poreza korporacija; svijet u kojem se svake godine više od bilion dolara izvlači sa svjetskog Juga kroz nezakonite finansijske tokove. Ovo je globalni skandal.

Najmoćnijim međunarodnim korporacijama se ne smije dopustiti da nastave da diktiraju kako i za koga se upravlja našim svijetom. Trideset godina nakon što su programi strukturalnog prilagođavanja po prvi put opustošili svijet i deceniju nakon finansijskog kraha 2008, neoliberalna ortodoksija koja je do njih dovela propada. Ovaj trenutak krize povjerenja u bankrotirani ekonomski sistem i društveni poredak za nas je jedinstvena prilika da izgradimo novi ekonomski i društveni konsenzus koji će na prvo mjesto staviti interese većine.

Ali urušavanje sistema koji je služio globalnoj eliti i kraj njene moći da suvereno odlučuje naveo je neke političare da počnu da raspiruju strah i razdor, i da prezrivo odbace međunarodnu saradnju kao nacionalnu kapitulaciju. Sramne mjere predsjednika Trampa uperene protiv muslimana, te njegova zapaljiva retorika uperena protiv građana Meksika potpiruju rasizam i mizoginiju i skreću pažnju sa onoga što njegova administracija, kojom dominiraju kadrovi sa Vol strita, zapravo radi.

U Britaniji, gdje plate većine građana tokom posljednjih deset godina ubrzano padaju, dok korporacije i bogataši dobijaju poreske olakšice vrijedne milijarde funti, naša premijerka slijedi manje ekstreman pristup, ali njime takođe pokušava da skrene pažnju sa neuspjeha i pravih ciljeva svoje vlade. Ona prijeti ukidanjem Zakona o ljudskim pravima, koji garantuje građanska i politička prava naših građana, i koji je zapravo koristio svima u našoj zemlji. Ona daje izjave poput ove: „Ako vjerujete da ste građanin svijeta, onda ste građanin ničega“.

Postoji alternativa ovom štetnom i bankrotiranom poretku. Najveće svjetske korporacije i banke ne mogu nastaviti da same pišu pravila i namještaju sistem u sopstvenu korist. Svjetska ekonomija može i mora raditi za opšte dobro i za većinu ljudi na planeti. Ali ovo zahtjeva istinsku i fundamentalnu strukturalnu promjenu na međunarodnom nivou.

Ujedinjene nacije imaju istaknutu ulogu u tom procesu, one promovišu novi konsenzus i zajednički jezik zasnovan na solidarnosti, poštovanju za ljudska prava i međunarodnoj regulativi i saradnji. Ovo uključuje i platformu za demokratske lidere, sa koje oni mogu da kažu istinu u lice nekontrolisanoj moći.

Jedan takav trenutak se desio četvrtog decembra 1972, kada je predsjednik Salvador Aljende iz Čilea, izabran uprkos snažnom protivljenju i američkom miješanju u politički proces ove zemlje, izašao za govornicu Generalne skupštine UN u Njujorku. On je pozvao na globalnu akciju protiv prijetnje koju predstavljaju transnacionalne korporacije koje ne polažu računa nijednoj državi, nijednom parlamentu, niti bilo kojoj organizaciji koja zastupa zajednički interes ljudi. Devet mjeseci kasnije, Aljende je ubijen u Pinočeovom vojnom puču, koji je uveo 17-ogodišnju diktaturu i pretvorio Čile u laboratoriju tržišnog fundamentalizma.

Ali 44 godine kasnije, ljudi širom sveta ustaju i uzvikuju: „Dosta!“ nekontrolisanoj moći multinacionalnih kompanija koje izbjegavaju poreze, prisvajaju zemlju i resurse po niskim cijenama i zlostavljaju radnike i zajednice. Zato vam danas obećavam da će sljedeća laburistička vlada u Britaniji aktivno podržavati napore Savjeta za ljudska prava UN da stvori zakonski obavezujući ugovor kojim će se kroz međunarodno pravo ljudskih prava regulisati rad transnacionalnih korporacija. Autentična korporativna odgovornost mora važiti i za sve aktivnosti njihovih ispostava i dobavljača. Nekažnjivost korporacija koje krše ljudska prava ili uništavaju našu prirodnu sredinu, kao što je slučaj u sukobima oko minerala u Demokratskoj Republici Kongo, mora postati stvar prošlosti.

Previše dugo razvoj se zasnivao na neutemeljenoj dogmi da su nesputana tržišta i nekontrolisane multinacionalne kompanije ključ za rješavanje globalnih problema. Stoga će u sljedećoj laburističkoj vladi ministarstvo za međunarodni razvoj imati zadatak da radi ne samo na iskorjenjivanju siromaštva, već i na smanjivanju nejednakosti širom svijeta. Kako bismo postigli ovaj cilj moramo se odlučno suprotstaviti globalnom skandalu izbjegavanja poreza i izdavanju lažnih faktura – kojim se pljačkaju zemlje u razvoju i odlivaju resursi iz naših javnih službi.

Samo u Africi se svake godine izgubi 35 milijardi dolara kroz izbjegavanje poreza, i još 50 milijardi kroz nezakonite finansijske tokove, što značajno premašuje 30 milijardi pomoći koje ovaj kontinent dobija svake godine. Kako su nam pokazali „Rajski“ i „Panamski papiri“, od super-bogatih i moćnih se ne može očekivati da se sami regulišu. Od multinacionalnih kompanija se mora zahtijevati da podnose izvještaje od zemlje do zemlje, dok zemljama na globalnom Jugu treba pomoći da zadrže milijarde dolara koje se trenutno kradu od njihovih građana. Stoga će nova laburistička vlada sarađivati sa poreskim vlastima u zemljama u razvoju, onako kako je Zambija radila sa NORAD – norveškom humanitarnom agencijom – kako bi zaustavila pljačku.

Devetog decembra je Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Korupcija nije samo nešto što se dešava „tamo negde“. Naša vlada je odigrala ključnu ulogu u omogućavanju korupcije koja podriva demokratiju i vodi kršenju ljudskih prava. Ovo je globalno pitanje koje zahtjeva globalni odgovor. Kada se ljudi drže u bijedi dok političari odlivaju javne fondove u poreska utočišta, to je korupcija, i laburistička vlada će odlučno djelati po pitanju poreskih utočišta: uvodeći stroge standarde transparentnosti za prekomorske depandanse i teritorije, uključujući i javni registar vlasnika, direktora, najvećih dioničara i stvarnih vlasnika, za sve kompanije i trustove.

Klimatske promjene su druga velika prijetnja našoj zajedničkoj ljudskosti. Naša planeta je u opasnosti. Globalno zagrijavanje je neosporno; broj prirodnih katastrofa se učetvorostručio od 1970.

Uragani poput onih koji su nedavno pogodili Karibe, veći su nego ranije jer upijaju vlagu iz toplijih mora. Klimatske promjene su ono što grije mora, prvenstveno zahvaljujući emisijama najbogatijih zemalja svijeta. A ipak, zemlje koje najmanje doprinose zagađenju, a to su najčešće zemlje u razvoju, izvlače deblji kraj iz haosa izazvanog klimatskim promjenama – u njima se šteta nanesena prirodnoj okolini manifestuje nestašicama hrane i društvenim izmještanjem. Moramo se solidarisati sa njima. Prije dva mjeseca obećao sam premijeru Antigve i Barbude, Gastonu Braunu, da ću iskoristiti ovu platformu da jasno pošaljem tu poruku.

Međunarodna zajednica mora mobilisati svoje resurse, a najveći svjetski zagađivači moraju podnijeti najveći teret. Stoga tražim od vlada većine zemalja-zagađivača, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo:

Prvo, da prošire svoje kapacitete za reagovanje na katastrofe širom svijeta. Našim oružanim snagama, koje se svrstavaju među najbolje obučene i najvještije na svijetu, mora se omogućiti da iskoriste svoje iskustvo u humanitarnim krizama. Italija utire put u ovom smislu, a njena mornarica se pretvara u svestranu i višefunkcionalnu snagu.

Drugo, da u svoje finansijske prognoze uključe i troškove štete koja se nanosi prirodnoj sredini, kao što je Laburistička partija već obećala da će učiniti u britanskoj kancelariji za budžetsku odgovornost.

Treće, da odlučno podrže istorijske Pariske klimatske sporazume.

I konačno, da preduzmu ozbiljne i hitne korake po pitanju olakšanja i otpisa dugova.

Moramo se, kao međunarodna zajednica, suprotstaviti nepravednoj situaciji u kojoj se države koje pokušavaju da se oporave od posljedica klimatske krize koju nisu stvorile, istovremeno suočavaju i sa otplaćivanjem međunarodnih dugova. Treba se podsjetiti riječi Tomasa Sankare, predsjednika Burkine Faso, izgovorenih na sastanku Organizacije za afričko jedinstvo, 1987, nekoliko mjeseci prije nego što će biti ubijen u puču. „Dug se ne može otplatiti“, rekao je Sankara, „prije svega zato što kreditori neće umrijeti, ako ga ne otplatimo. Ali ako ga otplatimo… mi ćemo umrijeti!“

Eskalacija klimatske krize dodatno povećava već ogroman broj ljudi koji bježe od sukoba i bijede. Danas ima više izbjeglica i izmještenih ljudi širom svijeta nego ikada ranije od Drugog svjetskog rata. Izbjeglice su ljudi poput nas. Ali za razliku od nas, oni su morali da napuste svoje domove – bježeći pred nasiljem, progonom i haosom izazvanim klimatskim promjenama. Jedan od najvećih moralnih izazova našeg vremena sastoji se u načinu na koji ćemo odgovoriti na duh i slovo Konvencije o izbjeglicama iz 1951. Osnovni princip ove konvencije bio je jednostavan: zaštitimo izbjeglice. Pa ipak, deset zemalja koje sačinjavaju svega 2,5 posto globalne ekonomije prihvatile su više od polovine svjetskih izbjeglica.

Vrijeme je da bogatije zemlje svijeta izađu na crtu i pokažu našu zajedničku ljudskost. Ako to ne učine, posljedice će biti milioni interno raseljenih ili izbjeglih Sirijaca, Rohindža izbjeglice vraćene u Mjanmar bez ikakvih garancija građanskih prava ili zaštite od državnog nasilja, izbjeglice u kampovima neprilagođenim za ljudski život u Papua Novoj Gvineji ili Nauru, i afričke izbjeglice prodate u ropstvo u ratom opustošenoj Libiji. Ova realnost bi trebalo da vrijeđa naš osjećaj humanosti i ljudske solidarnosti.

Evropske zemlje mogu i moraju da učine više, jer broj izbjeglica koje umiru pokušavajući da pređu Mediteran nastavlja da raste. Moramo preduzeti i djelotvorniju akciju protiv trgovaca ljudima. Ali da budem sasvim jasan: dugoročni odgovor je u autentično međunarodnoj saradnji zasnovanoj na ljudskim pravima, koja će se suprotstaviti korenima sukoba, progona i nejednakosti.

Proveo sam dobar dio svog života, zajedno sa mnogim drugima, zastupajući diplomatiju i dijalog umjesto rata i sukoba, i u tome se nerijetko suočavao sa otvoreno neprijateljskim reakcijama. Ali ostajem ubijeđen da je ovo jedini način da se ostvari istinska i trajna bezbjednost za sve. Čak i nakon što su invazije i okupacije iz nedavne prošlosti dovele do katastrofalnih ishoda, opet se javlja pritisak da se pitanja rješavaju vojnom silom – „Amerika prije svih“ ili „Imperija 2.0“ kao put ka globalnoj bezbjednosti. Ja znam da građani Britanije nisu ni neosjetljivi na patnje drugih, niti slijepi za posljedice i reakcije na bezobzirne strane intervencije u kojima je naša zemlja učestvovala. Ratovi radi promjene režima, invazije, intervencije i okupacije u Iraku, Avganistanu, Libiji i Somaliji su bile fijasko. One su razorile ove zemlje i čitave regione i učinile Britaniju i cijeli svijet mnogo opasnijim mjestom.

I dok britanska vlada promoviše neke teme iz domena ljudskih prava, na druge ostaje nijema, ako čak i ne saučestvuju u njihovom kršenju. Preveliki broj ljudi svjesno zanemaruje očigledna i masovna kršenja ljudskih prava u Jemenu i pothranjuje ih prodajom oružja vrijednog više milijardi funti Saudijskoj Arabiji. Ovo okretanje glave pred zlom podriva naš kredibilitet i sposobnost da djelamo po pitanju drugih kršenja ljudskih prava. Ukupna britanska pomoć za Jemen prošle godine je iznosila manje od 150 miliona funti – što je manje od dobiti koju su ostvarile britanske kompanije koje prodaju oružje Saudijskoj Arabiji. Šta to govori o prioritetima naše zemlje ili ulozi naše vlade u humanitarnoj katastrofi koja se trenutno odigrava u Jemenu? Naš kredibilitet da govorimo protiv etničkog čišćenja Rohindža muslimana ozbiljno je podriven činjenicom da je britanska vlada podržavala vojsku Mjanmara.

Naša vlada samo na riječima podržava dogovor i rješenje dvije države za sukob između Izraela i Palestine, ali ne koristi poluge koje joj stoje na raspolaganju da okonča ugnjetavanje i otimačinu koji se sprovode nad palestinskim narodom. Sedamdeset godina nakon što je Generalna skupština UN glasala za stvaranje palestinske države naporedo sa onim što će u međuvremenu postati Izrael, i pola vijeka nakon što je Izrael okupirao cijelu istorijsku teritoriju Palestine, trebalo bi se povesti za primjerom izraelskih mirovnih aktivista poput Gaša Šaloma i organizacije „Peace Now“ i zahtijevati okončanje masovnog kršenja ljudskih prava sa kojima se Palestinci svakodnevno suočavaju. Nastavak okupacije i protivzakonite naseobine predstavljaju kršenje međunarodnog prava i prepreku na putu ka miru.

Izjava američkog predsjednika da će njegova administracija priznati Jerusalim kao prijestonicu Izraela uključujući i okupirane palestinske teritorije predstavlja prijetnju miru koja je s punim pravom naišla na skoro jednoglasnu međunarodnu osudu. Ova odluka nije samo nepromišljena i provokativna, već postoji realna opasnost da će ona učiniti nemogućim svaki pokušaj političkog rješenja palestinsko-izraelskog konflikta. Govor predsjednika Trampa u Generalnoj skupštini UN u septembru nagovijestio je jednu još širu prijetnju miru. Njegov napad na multilateralizam, ljudska prava i međunarodno pravo trebalo bi sve ozbiljno da nas zabrine.

Danas nije dobar trenutak da se odbacuje nuklearni sporazum sa Iranom, značajno dostignuće do kojeg se došlo dogovorom između Irana i grupe svjetskih sila kako bi se spustile tenzije. Raskid ovog sporazuma predstavljao bi prijetnju ne samo za Bliski istok, već i za Korejsko poluostrvo. Zašto bi Pjongjang prihvatio nuklearno razoružanje kada SAD naočigled cijelog svijeta odbacuju svoj nuklearni sporazum sa Iranom? Tramp i Kim Džong-un rizikuju zastrašujući nuklearni sukob svojim apsurdnim i borbenim izjavama. Zajedno sa skoro cijelim čovječanstvom poručujem ovoj dvojici vođa: ovo nije igra, odmah odstupite sa ivice provalije.

Danas je već postalo opšte mjesto da rat i nasilje ne rješavaju svjetske probleme. Nasilje stvara nasilje. 2016. se skoro trećina svih žrtava terorističkih napada nalazila u pet zemalja: Iraku, Avganistanu, Siriji, Nigeriji i Somaliji. U ime svih žrtava rata i terorizma međunarodnu pravdu treba pretvoriti u stvarnost.

Hajde da zahtijevamo da se najveći izvoznici oružja obavežu da će sve njihove isporuke naoružanja biti u skladu, ne samo sa zakonom, već i sa njihovim moralnim obavezama. To znači da više ne bi bilo dozvola za izvoz oružja za koje postoji jasan rizik da će biti iskorišćeno za kršenje ljudskih prava i zločine protiv čovječnosti. Ujedinjeno Kraljevstvo je jedan od najvećih izvoznika oružja na svijetu i mi imamo dužnost da ispunimo svoje međunarodne obaveze, istovremeno tražeći načine da transformišemo industriju oružja u druge, društveno korisne, visokostručne i visokotehnološke industrije.

Iz ovog razloga podržavam nedavnu dvopartijsku rezoluciju američkog predstavničkog doma, kojom se čine dvije do sada neviđene stvari. Prvo, ovom rezolucijom se priznaje uloga SAD u uništenju Jemena, uključujući i tankiranje saudijskih aviona u letu, bez kojeg oni ne bi bili u stanju da sprovedu svoju bombardersku misiju, kao i pomoć u izboru meta. Drugo, ova rezolucija otvoreno priznaje da američki kongres nije ovlastio ovu vojnu podršku.

Jemen je stravična humanitarna katastrofa, koja uključuje i najgoru epidemiju kolere u istoriji. Međunarodna zajednica mora najoštrije tražiti od onih koji podržavaju rat koji je Saudijska Arabija započela protiv Jemena, uključujući tu i vladu Tereze Mej, da ispune svoje zakonske i moralne obaveze po pitanju trgovine oružjem i da ispregovaraju hitan prekid vatre i okončanje ovog razornog sukoba.

Ako smo ozbiljni u vezi sa našom podrškom miru, moramo ojačati međunarodnu saradnju i mirovne snage. Britanija tu mora odigrati značajnu ulogu, tim prije što je posljednjih godina izbjegavala značajno učešće u mirovnim snagama. Odlučni smo u namjeri da iskoristimo priliku da se angažujemo u održavanju mira, diplomatiji i podršci za ljudska prava.

Laburistička partija će investirati u naše diplomatske kapacitete i konzularne službe i ponovo će uvesti savjetnike za ljudska prava u našim ambasadama širom svijeta. Ljudska prava i pravda će biti u srcu naše međunarodne politike, uz podršku Ujedinjenim nacijama. UN predstavlja jedinstvenu platformu za međunarodnu saradnju i djelanje. Kako bismo bili djelotvorni, potrebno je da zemlje članice podrže reformsku agendu koju je iznio generalni sekretar Gutereš. Svijet zahtijeva da Savjet bezbjednosti UN odgovori na ove zahtjeve, postane reprezentativniji i vrati se ulozi zbog koje je napravljen – očuvanju mira i bezbjednosti.

Možemo živjeti u mirnijem svijetu. U nama plamti želja da stvorimo bolji život za sve.

Vlade, građansko društvo, društveni pokreti i međunarodne organizacije, mogu nam pomoći da to ostvarimo. Moramo udvostručiti naše napore da stvorimo globalni sistem zasnovan na pravilima koja će važiti za sve i raditi u korist mnogih, a ne malobrojnih.

Dosta je bilo politike: prvo bombarduj, onda razgovaraj.

Dosta je bilo dvostrukih standarda u međunarodnoj politici.

Dosta je bilo pravljenja žrtvenih jaraca od globalnih institucija zarad sticanja jeftinih političkih poena kod kuće.

Umjesto toga su nam potrebni: solidarnost, smireno vođstvo i saradnja. Zajedno, mi možemo:

– Izgraditi novi društveni i ekonomski sistem zasnovan na ljudskim pravima i pravdi.

– Ostvariti klimatsku pravdu i bolji način da živimo zajedno na ovoj planeti.

– Uvažiti ljudskost izbjeglica i ponuditi im sigurno mjesto za život.

– Raditi za mir, bezbjednost i razumijevanje.

Opstanak naše zajedničke ljudskosti ne zahtijeva ništa manje od toga.

Moramo prepoznati napore i odati priznanje borcima za ljudska prava širom svijeta, koji rizikuju svoje živote za druge – naš glas mora biti njihov glas.

Hvala vam.

Izvor: Jacobinmag.com

Napiši komentar