Knjigokazi: Ilija Gajica – Vojnik ničije vojske

“Ujak je dobio otkaz na svom prvom poslu. A radio je tek šest meseci kao metalostrugar u velikoj fabrici. Smislio je način kojim se šrafovi prave duplo brže od trenutnog procesa. Prijavio je to poslovođi, a ovaj mu odgovorio da ne izmišlja gluposti. I svi ostali reagovali su isto. Od višeg poslovođe do direktora. Ujak nije odustao i pravio je šrafove na svoj, ubrzan način i dobio otkaz ‘jer je poremetio proces proizvodnje’. Otišao je kod poznanika, novinara, i ispričao mu to. Zamolio ga je da objavi priču. Ovaj to nije smeo. Ujak nam se poverava kao odraslima. ‘U ovoj zemlji, što si gori – to si bolji’.”

Ljepota čitanja utemeljena je na mnogim i raznolikim činjenicama i teško je odrediti onu presudnu koja vas uvijek “goni” da se latite novog štiva i uronite u njega uživajući milinom nutrine, ali ono što mene fascinira, protokom godina sve više, jeste, da bez obzira na to koliko ste pročitali, uvijek, ali uvijek naletite na našto novo, lijepo, upečatljivo… Nešto što biste što prije podijelili sa drugima…

“Zlatna sova” je nagrada za najbolji neobjavljen roman koju je utemeljio “Zavod za udžbenike i nastavna sredstva”, Istočno Novo Sarajevo, i dodjeljuje se svake godine, a za 2017. to je “Vojnik ničije vojske” Ilije Gajice, rođenog 1974. godine kojom i počinje radnja ovog romana…

Rađanjem mlađeg od dvojice braće, na dan 8. maja, koji nosi posebnu simboliku, nešto kasnije dobijaju i sestru koja upotpunjuje jednu klasičnu porodicu srednje klase, najčešće zastupljenu u bivšoj nam, zajedničkoj državi, sa kućom u “Ružingradu”, predgrađu Beograda, u kojem se ništa ne dešava osim večernjih, nedjeljnih sijela u staroj i oronuloj kafani “Prilep” na kojima se mještani takmiče u izgovorenoj količini laži, a pobjednik biva nagrađen rakijom…

I ta kafana, i to takmičenje, uz često postavljeno pitanje mogu li se ujedno voljeti i Bog i Tito, imaju značajnu ulogu u ovoj knjizi, ta komparacija vremena, od onog poslije Drugog svjetskog rata, kada čovjek sa ožiljkom drži predavanje kako će za deset godina, u novonastalom socijalističkom sistemu biti sve idealno za život pa do vremena, i jedne od posljednjih rečenica ovog djela, rušenja vlasti (5. oktobar 2000.) kada je čika Radmilo rekao da će našom zemljom konačno upravljati patriote i pošteni ljudi…

Na neki način ovo je autobiografski roman, pisan u neobičnoj formi, u drugom licu jednine, sa čestim elementima epistolarnog romana, ali i generacijski podsjetnik svih nas koji smo rođeni u jednoj državi, a budili se u drugoj…

Napiši komentar