Denis Kuljiš: Srbija na zapadu – nova američka strategija na Balkanu

Projekt se zove: NAPRIJED BALKAN. Po našem pravopisu, bio bi tu nužan uskličnik, koji, međutim ne pristaje u seriozan akademski format elaborata pripremljenog za političko-diplomatski simpozij.

Započeo je u srijedu 28. novembra u Washingtonu, u sklopu ”Atlantskoga vijeća” i pod pokroviteljstvo (republikanske) Rockefellerove fondacije. No, već na prvi pogled vidiš da su jedino oni koji su elaborat pisali akademski solidno fundirani učenjaci, dok je sve ostalo čista politička pragma, s lijepom dozom senzacionalizma u prezentaciji.

Na naslovnoj stranici brošure ”Balkan naprijed” sve objašnjavaju podnaslov ”Nova američka strategija za Regiju” i velika fotografija potpredsjednika Mikea Pencea s premijerom Crne Gore, Duškom Markovićem, pred počasnim strojem crvenih mundira crnogorske Kraljevske garde. Dva metra visoki đetići u zlatotkanicom ukrašenim dolamama imaju na glavama okrugle crnogorske kape od svile, s grbom Crnojevića, gospodara Zete na kokardi…

Mike Pence je stvarni šef američke vanjske politike – dok Trump tvita, Pence putuje. Njegov ured je garancija ”kontinuiteta” u administriranju američkog globalnog utjecaja, koji više nije kakav je bio dok je, devedesetih, to bila jedina svjetska velesila – ali i danas kad se fokusira, prodire kao mlaz plazme kroz metalni pancir. Ured potpredsjednika nesumnjivo stoji iza ovog projekta, elaborata i skupa koji treba iznjedriti agendu za Balkan.

U Washingtonu su se okupili diplomati velikog iskustva poput Roberta Gelbarda, politolozi iz najuglednijih američkih i njemačkih institucija, te stručnjaci za javne politike poput Marka Borisa Andrijanića, direktora za odnose s državnim institucijama kompanije Uber u Srednjoj i Istočnoj Europi. To je, tipično, ekipa kakvu okupiš ako već znaš ”što”, ali tek treba ustanoviti ”kako”. Njihov je zadatak da osmisle ”političku tehnologiju”.

Sasvim u skladu s američkim pristupom – a to znači, dijametralno supronom europskome – počinje se od jasno navedenih zamisli, a zatim razrađuju načini provedbe, umjesto da se poslije skrupulozne analize daju nekakve preporuke općeg tipa. Američki projekt sadrži četiri koncepcije koje se ukratko razlažu u ”izvršnom sažetku” publiciranom na početku elaborata.

Prvi je – uspostava stalnog američkog prisustva na Istočnom Balkanu, zasnivanje prave američke baze u kampu ”Bondsteel” pored Prištine. Tamo je nekoć bila logistička i vojna baza za ”peacekeeping” operaciju manjeg dosega pa već postoji infrastruktura, ali treba sagraditi novu pistu, što je jeftinije nego da se novo uporište gradi na drugom mjestu. U ”Bondsteelu” su bili masovno stacionarani pješaci, oko 7000 pripadnika KFOR-a i pola eskadrile Mobility Air Command (MAC), američkog transportnog zrakoplovstva, koje je ”Starlifterima” povezivalo Ramstein kod Frankfurta s bliskoistočnim ratnim destinacijama. Iz natuknica uz ovaj sadašnji projekt vidi se da je nova funkcija baze drukčije zamišljena, i vojno i politički.

U elaboratu se objašnjava da u aerobazi kod Prištine ima mjesta za cijeli puk jurišnih helikoptera na 52 stajanke, a kako se naglašava potreba za izgradnjom nove piste, upućuje da će se ovdje stacionirati taktička avijacija Air Combat Command (ACC), radi projekcije snage na veću udaljenost, zapravo neograničenu, jer lovce prate tankeri, uz njih idu AWACS-i i, kako se to američki kaže – ”The Whole Enchillada” (cijeli cirkus). Politički, nakana je da se ”pokrije” prostor Kosova, Albanije, Crne Gore i Makedonije, koji naseljava više od 7 milijuna ljudi. Vojna prisutnost nije samo signal nego i sredstvo, ozbiljna garancija da neće biti moguća nikakva egzogena ili endogena destabilizacija Istočnog Balkana. A kad američka vojska negdje otvori permanentnu bazu, ostaje ondje najmanje pedeset godina.

Razumije se da je taj vojni pothvat zamišljen radi vezivanje ovog balkanskog prostora uz Zapad, radi isključivanje svake ruske prijetnje, njihove prisutnosti ili miješanja u unutrašnje prilike. No, time se samo učvršćuje pozadina – glavni i najambiciozniji cilj nove strategije je ”historijsko približavanje” sa Srbijom. ”Beograd može i mora postati blizak partner u regiji”, objašnjava se, ali to zahtijeva otklon od Rusije, ali ne kao taktički potez srpskog rukovodstva i različite kompromise na koje SAD i EU kao do sad nevoljko pristajli da se stanje ne pogorša, ako se već ne može popraviti. Sadašnje ili buduće srpsko rukovodstvo valja približiti Zapadu. Od četiri cilja, ovaj je glavni, sve ostalo sporedni koji će poduprijeti najvažniji pothvat. U Beogradu je stoga ”schwerpunkt”, težišna točka cijele koncepcije.

Političko partnerstvo, ekonomski instrumenti i infrastrukturni pothvati osnažit će srpsko vodstvo da radikalno riješi zaostali probleme prošlosti, prizna Kosovo i odustane od svakog balkanskog iredentizma. Jasno je da se možeš okrenuti sjajnoj budućnosti, samo ako ti ona obećava više od slavne prošlosti. Istodobno, valja provesti politika pomirenja – što prije svega znači dubinsko pomirenje Hrvatske i Srbije. Zvuči kao lista lijepih želja i dobrih savjeta i ako nema stvarne podloge i poluga realne moći da se takav zaista ”historijski zaokret” ostvari, ostat će na riječima. Doista, kad se o nečemu ovakvom govori iz Bruxellesa i Berlina, visokomoralni diktat povezan je tek s općom ekonomskom podrškom, s kojom država može izbjeći propast, ali ne može osigurati blagostanje. Istodobno, lokalnim političkim elitama dopušta se da preuzmu retoriku, a zadrže svoj koruptivni upravljački stil, koji se zasniva na monopolu moći. S Amerikancima ipak ide drukčije – bez obzira na sve recentne promašaje na Bliskom istoku. Za domaći primjer isplati se vratiti pola stoljeća u prošlost.

Kad je Eisenhowerova administracija preuzela od Trumanove Tita kao najvažniji antikomunistički asset – on je lagerski blok međunarodnog komunizma rastakao iznutra – nisu mu ipak htjeli popustiti oko Trsta, jer je Italija bila važnija od Jugoslavije. Tako su ga prinudili da, poslije krize koju je izazvao svojim teatralnim prijetnjama, napusti grad i Zonu A, a da ga udobrovolje, poslali su mu, odmah poslije krize u Mađarskoj, gdje se jako dobro držao i surađivao sa CIA, šefa europske operative (danas bi rekli – specijalnog izaslanika) Boba Murphyja, ”vašeg prijatelja”, kako je beogradskom vlastodršcu u popratnom pismu napisao Eisenhower. Murphy je dogovorio veliku isporuku žita (formalno je to Vukmanović Tempo uglavio u Americi), u vrijednosti od oko 150 milijuna dolara. Dogovoreno je da se novac od prodaje toga žita na domaćem tržištu koristi isključivo za gradnju Jadranske magistrale. Tako je Tito ustupio Trst za turističku infrastrukturu, koja je zemlju prirodno povezala sa Zapadom, pa je došlo do otvaranja granica i u suprotnom smjeru i do određene društvene liberalizacije. Svaka usporedba s mogućnostima koje Srbiji otvara takav američki pristup vanjskoj politici, sasvim je primjerena.

Srbija je u ovom času drugorazredna balkanska zemlja, s brutto-domaćim proizvodom nižim od Namibije i dvostruko nižom stopom rasta. Spala je na 7 milijuna ljudi. Silno je zaostala za Slovenijom i Hrvatskom. Samo je čudo može vratiti na ekonomsku kartu Europe. Ovaj plan ”Atlantske inicijative” ozbiljna je ponuda Srbiji da povrati nekadašnju poziciju balkanskog lidera. Takvo čudo obnove dogodilo se poslije Drugog svjetskog rata u Japanu, Njemačkoj i Italiji. Srbija je dovoljno nazadna i siromašna, da se njen status dramatično promijeni ograničenim inženjeringom. Crna Gora koja je prestigla Srbiju po BDP-u za to je dobar primjer.

Treći cilj nove balkanske strategije je pritisak da se razriješe tekuća, ”tehnička” pitanja uz ozbiljan zagovor Sjedinjenih Američkih Država. Zastoj demokratizacije u Crnoj Gori, pristup Makedonije u NATO, koji blokira Grčka i besciljni pregovori Beograda i Prištine, pomaknut će se s mrtve točke tek ako Amerika tu pritisne svom svojom težinom, pa je Velika Britanija i EU budu naprosto prinuđeni slijediti. Bilo je govora o tome da će kao specijalnog izaslanika za Balkan regrutirati Condoleezzu Rice, bivšu državnu tajnicu Georgea W. Busha, ali ako se to i ne dogodi (uslijedili su poludemantiji) vidi se o kakvom rangu diplomata republikanci razmišljau. Takvi izaslanici ne lete službenim jumbo-jetom kao potpredsjednik, ali je i njihov avion i stručni štab tek nešto manji…

Četvrti cilj je parola, ali ipak nešto znači – ”Treba se kladiti na poduzetnike i na mlade”. Dođavola s državnim činovnicima koji se skitaju po Balkanu i troše dnevnice pa priređuju konferencije na kojima nastupaju akademski uhljebi, dresirani da ponavljaju fraze koje su naučili kao stipendisti na političkim seminarima. Umjesto korumpiranih država i paradržava, županija i kantona, na Balkanu treba poduprijeti domaće i strane biznismene, poslovnjake koji će taj divlji Istok pretvoriti u Divlji Zapad, a mladi, mladima treba povjeriti ključne političke funkcije, umjesto da ih obavljaju prokušani lokalni prevaranti, stari rutineri.

To posljednje načelo proveli su sami ”atlantisti” na svojoj vašingtonskoj konferenciji. Glavni redaktor elaborata NAPRIJED BALKAN je Damir Marušić, urednik vašingtonskog političkog biltena ”American Interest”, strahovito utjecajnog e-časopisa koji se insajderski bavi ključnim pitanjima američke unutrašnje i vanjske politike, ideologije i kulture. Opće usmjerenje izdanja moglo bi se opisati kao zalaganje da se konzervativna politika iz ekstrema vrati umjerenosti. Marušić je završio jednu od najrenomiranijih američkih političkih škola na Johns Hopkins University. Ima nešto više od trideset godina.

Kako je na savjetovanju kotiralo bosansko pitanje? Kao sporedna tema, odnosno, kao udaljeniji etapni cilj. Za razliku od svih dosadašnjih europskih i američkih politika kojima se uvijek nastojalo razmrsiti prvo to nerazmrsivo klupko, ovom prilikom tema je bila zaobiđena, u skladu sa ”strategijom posrednog prilaženja”, odnosno, najstarijom američkom političkom doktrinom ”containmenta”, okruženja, izolacije problema. Ako problem ne možeš riješiti, možeš ga izolirati, okružiti područje, pa čekati da se problem sam riješi ili smanji, kad će biti lakše intervenirati. Strategiju ”containmenta” izumio je kao antikomunističku strategiju George F. Kennan, američki ambasador u Beogradu, poslije mentor Kissingeru i cijeloj vašingtonskoj diplomatskoj eliti. Isti pristup, ali u smanjenom opsegu, primjenjen je devedesetih, u doba Clintonove administracije, za izolaciju ”rata za jugoslavensko naslijeđe”, kad je zemlja koja se raspadala uz krvoproliće, bila okružena sa svih strana, kako bi se zatim interveniralo parcijalno, od periferije prema centru – i završilo je bombardiranjem Beograda 1999. godine, kad je napokon sve bilo gotovo.

Ova nova balkanska strategija predviđa još uži ”contaiment”. Učvršćenje Istočnog Balkana američkom masivnom prisutnošću i repozicioniranje Srbije, ostavlja neriješenim jedino problem srpsko-hrvatskih odnosa (s tim da je Hrvatska u EU, pa se Amerika neće puno baviti njenim unutrašnjim pitanjima, barem ne u ovom  kontekstu). Kad sve ostalo bude riješeno, Bosna će se sama od sebe riješiti, ili neće, ali to već zaista neće biti velika briga – sadašnjim tempom iseljavanja od najviše tri milijuna permanntno nastanjenih stanovnika, ostat će ih ubrzo možda samo dva i pol, i tu uglavnom slabije aktivnog. Napredna, europska Slovenija u međuvremenu je narasla na – dva milijuna. Svijet ne stoji, pa oni koji stoje, brzo atrofiraju.

Na zatvorenoj sesiji Atlantskog vijeća, koje je razmatralo regionalnu agendu, bili su osim američkih funkcionera prisutni iz Regije samo Ana Babić Trišić iz Banja Luke, bivša zamjenica ministra vanjskih poslova BiH i šefica NATO-tima u Sarajevu, te bivša ministrica obrane Crne Gore koja je zemlju uvela u NATO. Naravno, svrha je ove runde ”contaimenta” da se otkloni ruski utjecaj u Regiji. Bez političkog uporišta u Beogradu, ostaje mu samo nemali ekonomski utjecaj u Zagrebu. Ostaje i ugroza tzv. hibridnog rata. U Ukrajini hibridni se rat, doduše, vodi tenkovima, blokadom isporuka energije i sirovom propagandom, dok ovi napadi na baze podataka koje je još 1984. predvidio William Gibson, genijalni pisac science-fictiona, autor klasičnog cyber-punk romana ”Neuromancer”, tek su kombinacija video-igre i trač-kampanje pa može zaplašiti jedino europske malograđane. Stoga o tome bruji cijeli Bruxelles. Umakneš li džihadistima iz Molenbeeka, živce će ti razoriti napisi o strašnim ruskim kompjuterskim virusima i trolovima koje čitaš u novinama dok umačeš croissant u bijelu kavu u kafiću na Trgu Luxembourg kod Europskog parlamenta. I pitaš se – hoće li se toj prijetnji moći oduprijeti elitna divizija virokratske e-inžernjerije, novi uredski odjel, koji se treba suprotstaviti ruskim virtualnim komandosima?

Izvor: Danas

Napiši komentar