Jakog civilnog društva koje prevazilazi granice još nema na vidiku

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung piše o tome kako “Srbi nemaju volje da se suoče sa svojom prošlošću“.

Novinar Andreas Ernst je na početku svog teksta podsjetio na masovni revolt koji je izazvala spisateljica Herta Miler kada je, gostujući u Beogradu, izjavila da je bombardovanje SRJ 1999. bilo ispravno i da Srbi moraju da žive sa činjenicom da su sami sebi nanijeli patnje.

“O toj rečenici se može diskutovati – ne samo u Srbiji. Došlo je do medijske povike u kojoj su diferencirane reakcije ostale gotovo nevidljive. Nema kritičara koji nije pomenuo da je otac Herte Miler bio esesovac. Na sajmu knjiga je Milerova rekla da ona nije svoj otac, ali da je uvijek imala potrebu da se izvinjava. Jedna kritičarka se uhvatila za tu izjavu i napisala da ni ona nije Milošević, i da ne želi da ispašta za njega. Time je dotaknut centralni problem srpskog ophođenja sa prošlošću: nedostaje razlikovanje između kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti.“

“Procesi pred Haškim tribunalom su bili šansa da se izvrši to diferenciranje: postoje individualni počinioci, koji “oslobađaju“ krivice kolektiv, ali ga ne oslobađaju odgovornosti da se zapita kako je došlo do tih zločina i kako slične stvari ubuduće mogu da se izbjegnu. Srbija nije iskoristila šansu da to nauči. Kada je predsjednik Tribunala nedavno došao u oproštajnu posjetu Beogradu, premijerka Ana Brnabić se požalila da sud nije doprinio pomirenju u regionu i da je jednostrano osudio srpsku stranu. Sudija joj je suvo odgovorio da za pomirenje nije nadležan sud, već da su to države.“

“Haškom tribunalu jamačno može mnogo toga da se zamjeri, i tačno je da nijedan Hrvat ili Kosovar visokog ranga nije osuđen. No, omiljenom argumentu u Srbiji, da su svi podjednako krivi za sve, suprotstavlja se tvrda činjenica – civilne žrtve u ratu u Bosni: ubijeno je 33.070 Bošnjaka, 4.075 Srba, 2.263 Hrvata“.

“Zašto u proteklih 20 godina ni u jednoj zemlje bivše Jugoslavije nije bilo suočavanja s ratom bez tabua? Pobjednici (Hrvatska, Slovenija) ne vide povoda za samorefleksiju. Oni njeguju dogmu o svom “čistom“ ratu. Bolna pitanja se poslije rata postavljaju samo gubitniku. No, klasičnih gubitnika nema. To je u vezi sa intervencijom Zapada. Ratovi u Bosni i na Kosovu nisu “iskrvarili“ već su nasilno okončani spolja. Konflikt je zamrznut i potom institucionalno odslikan novostvorenim državama.“

Svi se bave samo tuđim, a ne i svojim zlodjelima, zaključuje Andreas Ernst, što političke elite koriste kao oprobanu tehniku vladanja – alternativu za takvo stanje može da ponudi samo jedno “jako civilno društvo koje prevazilazi granice – a njega još nema na vidiku.“

Izvor: DW

Napiši komentar