Sonja Grujić: Jesenji (ne)nokturno

Nastavak jesenjih preporuka bio bi prazan papir.

Miholjsko ljeto možda najviše ima smisla. Barem je meni najveći smisao u njemu.

Treba izaći, šetati, disati, gledati oko sebe. Treba…

Treći dan moj dan počinje sa hrpom smeća ispred zgrade. Treći dan gomila raste i raste, kraj nje se igraju djeca. Ljudi sjede na klupici. Život teče i svi se pravimo da je sve u redu.

Sve što sam mogla je da uslikam. Ni sama ne znam zašto. Da vrisnem i pošaljem nekome? Kome?! Portalima, društvenim mrežama, Čistoći?

Okrenula sam glavu i otišla, treći dan.

Svako malo izađem na balkon i osjetim nalet bijesa.
Možda će četvrti dan smeće otići, a mi ćemo se praviti da nije nikad ni bilo. Do nekog sljedećeg dana.

Znam, odvešću sina na Kastel. Jesen je, želim da ima fotografije na istim mjestima kao i ja. Želim da ih upoređujem i onda svima pokažem kako je on isti ja.

Hodamo uzbuđeni, lišće ispod nogu, sunce nas grije.
Miris jeseni… ne, miris mokraće i dvije velike table da ne prilazimo…

Ipak, priđemo. Kajem se, i odlučim da ga neću više voditi. Šta su uostalom slike? I zašto bih uopšte poželjela išta?!

Vrtim u glavi sva mjesta gdje bih mogla ići sa porodicom, ali nema ih mnogo jer brojimo i jednog psećeg člana.

Smeće je kod nas dobrodošlo. Flaše na travi su i više nego dobrodošle, zabrane su svugdje, bageri su na svakom drugom mjestu. Kopaju, a ni sami ne znaju šta.

Sami mi nismo.

Jesen je.

Napiši komentar