Sonja Grujić: Jesenji nokturno i Barns

Za mene nema ništa ljepše od jesenjeg dana.

Ni sama ne znam kad je tačno počela ta ljubav i kad sam upoznala melanholika u sebi, ali traje već neko vrijeme.
Svako godišnje doba za mene je čekanje jeseni. Nema ljetnje večeri, ni mirisa mora koji se mogu mjeriti sa maglom jesenjeg predvečerja.

Miris pečenog kestena, crnog čaja i čokolade sa cimetom. Jesen je romansa.

Lišće pod nogama i šarene marame oko vrata.

Knjige najljepše mirišu u jesen. Kraj rijeke, dok vjetar nosi lišće i u trenutku osjetite hladnoću koja pročišćava.

Najljepše svira jesenja kiša. Nemilosrdna i jaka, i uvijek daruje sunce poslije.

Vrijeme kad se iz ormara “izvlače“ najljepše haljine, kad ništa ne grije kao dekica ispod koje su uspomene, dani, noći, filmovi, zagrljaji, smijeh i miris svijeće od vanilije.

Danas je takav neki jesenji dan. Hladan, tmuran a pun života. I sve miriše tako. Na jesen.

Čitam Džulijana Barnsa i slušam jazz, koji inače ne volim jer sam sigurna da ga ne razumijem. Danas mi prija.

Barns je sjajan. Nevjerovatno je kada se pisac može toliko distancirati od sebe i pisati uvijek kao prvi put. Ne može se naći poveznica između njegovih knjiga, ni stil, ni teme… Toliko inovativan, poseban i svoj da zbunjuje i kritičare.
Čitam „Istoriju svijeta u 10 1/2 “poglavlja“.

Svijet… i naša istorija, ono što jesmo – ogoljeni i mali, dramatični i nebitni. Od Nojeve arke do današnjeg dana. Sa onoliko sarkazma koliko je svijetu dovoljno da se stvori.

Da li nas iko može spasi od nas samih, i ima li ljubavi?

Možda sve i ima smisla…

Jesen je i te kako ima.

Napiši komentar