Knjigokazi: Milenko Stojičić – “Zahuk”

“…Pišem da probudim i obeselim moljca koji sanja da je pjesnik;

da podoštrim patrljak od olovke, žezlo divnog nepismenstva;

pišem, dakle, da se moljcu predstavim kao sjedokosi bog

mutnog oka i prijekog pogleda,

da ga pripustim u svako svoje slovo kao u ljusku nirvane;

eto, drugi će zapisati svijet,

a ja ću se samo potpisati ispod već napisanog stvorenog a rastvorenog;

eto moje poetike koja može stati na ljusku orahove mezgre ili na koru lješnika otkinutog sa lijeskine trepavice.”

(SVETO NEPISMENSTVO)

Prvi put u knjigokazima govorimo o jednoj zbirci poezije i, odmah da naglasim, nimalo ishitrena odluka, dapače nešto što je tinjalo od prvog čitanja, prije nepun mjesec pa do sazrijevanja i konačne spoznaje da je neophodno naglasiti i izrazito dobra pjesnička ostvarenja, a ovo je, bez truna pretjerivanja, jedno od najboljih koje sam pročitao u ovom stoljeću…

Osim po poeziji, današnji Knjigokazi ostaće upamćeni i po činjenici da je ovo prvi put da govorimo o autoru kojeg smo već spominjali, doduše, tada kao hroničara – antologičara, čime je svoje literarno-rudarsko djelovanje u književnosti, Stojičić dostojno obilježio i dao neponovljiv pečat baš kao i u svom proznom, a posebno lirskom stvaralaštvu…

“Zahuk” je poetska niska sačinjena od 24, do savršenstva izbrušena bisera, a činjena dugi niz godina, vođen vlastitom sentencom (stihovanom, naravno) – ne piši pjesmu dok/ te pjesma ne/ nadpiše! A ove su pjesme itekako nadpisale Pjesnika, smjestile ga na sami vrh savremene srpske poezije…

Slijedeći trag još od prve zbirke pjesama “Stilus” (1984) i gradeći sopstveni glosar, a od naših riječi, Stojičić ovom, možda i zaključnom pjesmaricom, pjeva o ratu, smrti, vjeri, svenapisanim stihostvorenijima, rodnom gradu (groblju), a opet slaveći život i nadolazeća pjesnička pokoljenja koja će uvijek imati o čemu (i pored neizbježnog postmodernističkog pathosa koji izbija iz uvodne pjesme)…

Milenko Stojičić rođen je 1956. godine u Mrkonjić Gradu, a “Zahuk” je ove godine objavilo Udruženje književnika Srpske – Podružnica Banjaluka.

“Čitaj kamen, travu i lišće,

piši rosom, mlječikom

i mjesečinom!”

1 COMMENT

  1. Mome književnog kuma, recezentna, šnajdera i tesara rečenica pitam: da sl su sjećanja sastavljena od patrljaka? Jesu, odgovaram. Izvuci jedno, zadjeni za uvo i pravo na čašicu razgovora. Knjigu ne nosi jer ti si dovoljan – ti si nepredvidiva misao i nepročitana zbirka.

Napiši komentar