Knjigokazi: Dževad Karahasan – “Kuća za umorne”

“Njih se ne može pročitati nego saznati kožom i iskustvom, one se ne čuvaju i ne prenose knjigama, nego životom samim, kao nasljedne bolesti. A radoznao čovjek ih može prilično pouzdano saznati i rekonstruirati, ako dovoljno dugo razgovara s ljudima koji žive te posljedice, akšamluči i igra tavle s njima, pamti pijana brbljanja i dosjetke, sjedi kod brice i prisluškuje razgovore mušterija. Kad skupi dovoljno sjećanja, uspomena i tračeva, svjedočanstava o stvarnim sudbinama i vlastitih doživljaja s ljudima koji te sudbine trpe, ostaje mu da to što je skupio ubaci u mirnu vodu i strpljivo čeka. Elementi onoga što je nakupio sami će se, na površini vode, rasporediti u cjeline prema svojoj unutrašnjoj srodnosti, okupljajući se i privlačeći jedan drugoga u skladu sa svojom prirodom.”

Karahasan nas svojom “Kućom za umorne” uvjerava da je sigurno jedan od najvećih živih bosanskohercegovačkih pisaca, a da spada i u red zapaženih evropskih i svjetskih savremenih pisaca. Ova književna dijadema, sazdana od pet vrhunski, juvelirsko-filigranski izbrušenih proznih dijamanata, prosto očarava i Čitača odvodi u razne prostore i vremenske dimenzije, a sve ih opet spajajući jedinstvenim temama o ljubavi i smrti (podnaslov, Pjesme o ljubavi i smrti, iako se radi o prozi, u potpunosti se stopio sa samim naslovom i odredio mu pripadnost) – tako jedan od junaka, Bego Lisić, prva sarajevska žrtva Velikog rata, voli ženu svog života, svakodnevno je promatra, ali pronalazi jedinstven način da joj to saopšti, Juso Čoban, ostario, sam, sprema se za odlazak s ovog svijeta, ali treba da položi još jedan, posljednji račun, Karlo Brzohod, poslije smrti žene Anđe, ostaje sam, sin mu je u Americi…

I, iako je ova knjiga prvi put objavljena 1993. (“August Cesarec”, Zagreb), a u ovom izdanju dopunjena sa dvije nove pripovijetke, onaj ko ovo književno djelo sada prvi put čita, ne može tu činjenicu uvidjeti, prvenstveno zbog ujednačenog kvaliteta (iako nisu sve pisane istim narativnim metodom), tako da kao cjelina djeluju potpuno homogeno i čita se u dahu ostavljajući pečat jedinstvenog iskustva…

Dževad Karahasan, rođen je u Duvnu 1953. godine, školovao se u rodnom gradu, Sarajevu i Zagrebu, osim priča piše romane, drame, eseje, tekstove o teoriji drame… Sa ovih prostora je otišao 1993. i radi kao profesor na univerzitetima zapadne Evrope, dobitnik je mnogih prestižnih nagrada. “Kuću za umorne” objavila je “Zadužbina Petar Kočić”, Banjaluka – Beograd, u oktobru 2014. godine.

“Ali šta da radiš u ovakvim vremenima kad su svi ljudi magarci i kad ne priznaju nikakve svjetove niti stvorenja, kad ukidaju godišnja doba a uvode nekakve klase ljudi, kad nema više poštenih ljudi i fukare nego jedinstveni frontovi nas i neprijatelja? Sanjari Ono i pravi novi svijet s novim ljudima, a budale mu se raduju i idu za njim umjesto da ga opomenu. Možda ti možeš, jadan ne bio, urediti ovaj svijet ako si uzeo vlast u njemu, ali šta ćeš s drugim svjetovima i šta ćeš s ovim svojim kad se drugi umiješaju u njega i naprave ti zbrku? Niko njemu to ne govori jer je Ono sila a blesavo pa i ne dopušta da mu se nešto kaže. Ne možeš ti više sve ovo trpjeti, a ne možeš ni seliti jer te tamo još ne prima. Nema pameti, nema izlaza, a nema ni opstanka.”

Napiši komentar