Sonja Grujić: Nes sa ukusom, čašu vode i wifi, molim

Prije nekoliko dana bila sam osuđena na dane bez interneta.

Sama, odsječena od svijeta u beznađu neznanja; ko, šta, s kim i zašto…? Dani dugi kao godine.

Pomisliš kako je, u stvari, dobro, jer pravi odmor počinje tamo gdje online život završava. O, kako sam bila u krivu!

Već nakon sat vremena počela sam osjećati trnce, nervozu i želju da uključim taj mobilni internet makar na minut, pa koštao koliko koštao. Kafić..wifi..brže, ne ljudi, ne priča, ne, dajte mi šifru!

U redu, jasno je da sam zavisnik. Priznanje je pola puta, tako kažu.

U kom trenutku sam postala like ovisna, ja koja ne volim ni ljude pretjerano…?! Da li je moguće da propuštam trenutak koji se nikada neće ponoviti zarad gledanja u ekran mobilnog telefona? Da li je to potreba ili navika? Već sam naučila tako da živim da je skoro pa nemoguće pomisliti sasvim suprotno. Druga strana nije varijanta. Druge strane nema.

Može li se danas živjeti slobodno i šta je uopšte sloboda?! Osjetila sam se dijelom epizode Black Mirrora. Ljuta na sebe.

Poznajem par ljudi koji i dalje žive živote bez ikakvog traga na društvenim mrežama. Nemaju profil na fb, ne znaju ni šta je lajk, nemaju selfije u liftu, ne slikaju obroke i koje iritira termin „sherovati“. Priznajem da ih doživljavam posebnom vrstom koja je pred izumiranjem, koja pobjeđuje evoluciju. Javno ih prozivam i stavljam do znanja da je njihov put pogrešan, jer život se ne može pobijediti. Život je vrlo, vrlo javan – tu, danas i sada, pristupačan, vidljiv, boje velikog plavog palca…

U posljednje vrijeme imam izražene momente evociranja prošlosti. Dođe to tako, proljećem vjerovatno.

Sjetih se života prije interneta. Sjetih se zanosa i žudnje koja danas ne postoji, koju nisam osjetila godinama.

Sati i sati provedenih po bibliotekama i čitaonicama. Potrage, duge, beskrajne. Ništa nije bilo odmah i ništa nije na klik. Sjetih se osjećanja dok sam čekala odgovor na poruku, bez ikakvog znanja da li je osoba pročitala ili ne. Mogla sam samo pretpostavljati gdje, obilaziti mjesta, naslućivati, maštati.

Čula bih pjesmu i svijet bi stao, moj svijet.

Nisam zapamtila kako se zove. Jedina šansa bila je slušati radio ili gledati spotove dok ti univerzum ponovo ne podari ta 3 minuta raja. Zapiši! Zapamti kako se zove, da znaš za sljedeći put. Da znaš pitati u cd šopu da li imaju.

Pitam se kako smo svi pristali na život bez tih osjećaja. Ne tragamo, ne maštamo, ne pretpostavljamo, ne čekamo. Imamo sve i odmah…

Živimo u potpunoj negaciji.

Priznajem da su ti retro momenti sjećanja i ništa više. Ali osjećaji nisu. Oni su tu. Zatrpani vijestima, brojevima, člancima, informacijama u raznim filterima, koji su rijetko „original“.

Za početak, moja kafa će biti samo kafa. Kafa sa ukusom maštanja i propitivanja.

Početak je uvijek dobar…

Napiši komentar