Sonja Grujić: Ovo (ni)je još jedna priča o serijama

Vrijeme dešavanja-gluho doba noći, mjesto dešavanja-odjel Patologije u Banjaluci, koja bi umnogome Rajanu Myrphyju dala ideju za novu sezonu American Horror Story-ja. Vrlo srdačne dame u bijelom obavještavaju me da je u 6h moj red za operaciju. Moja reakcija je bila sasvim očekivana i prigodna. Shvatila sam da imam čitavih 6h da završim sezonu Walking Dead.

Negdje na pola epizode pomislih da možda nije pametno da gledam kanibale i zombije koji sat prije porođaja i šta će moje dijete misliti o meni? Kako da mu objasnim jednoga dana zašto nije slušao Mocarta i umirujući yogamix dok je bio u mom stomaku?  U istom tom trenutku osjetih neobjašnjiv osjećaj miline; da je to jednostavno predporođajni simptom, da je on, zaboga, moje dijete, i da vjerovatno i on želi da mama završi sezonu serije dok se ne rodi. Sutradan smo se pogledali, bio je miran i spokojan, nije me gledao sa prezirom.

„Tema o fenomenu serija“ je toliko izlizana i dostupna, da se vodi mrtva trka po broju članaka između nje i svih blagodeti chia sjemenki. Ljudi već godinama ozbiljno zarađuju prateći sve i jedan serijal koji se pojavi. Forumi su beskonačni, kritičari, teoretičari i fanatici…

Ja spadam u te „light“ fanatičare, unutar svoja 4 zida. Ja sam samo jedan bindžer više. Pomalo iritantan termin za pojavu gledanja serije u jednom dahu. Trend, da se sve etiketira, i ništa više. Ja serije pratim otkad znam za sebe. I ne, to nije počelo sa Sopranosima, Lostom ili Breaking Bad-om. Sjećam se svoje prve serije. Bila je to serija „Divlje palme“, uloge- James Belushi i Kim Katrall. Sjećam se fragmenata, sjećam se misterije, sjećam se osjećaja straha i divljenja, i da dugo nisam mogla zaspati. Godinama sam je tražila, pokušavajući se sjetiti imena, glumaca, bilo čega, sve dok mi se jedan dan nije javila iz najdubljeg sjećanja. Osjećaj prvog čitanja omiljene knjige, prvi odlazak u kino, ulaznica sa prvog koncerta koja se čuva vječno. Dugo me proganjala slika nosoroga, koji  je u seriji bio neki simbol, i osjećaj nestrpljenja da se otkrije šta on predstavlja.

Nakon nje došao je X files. U vrijeme kad sam započinjala „svoj staž“, bilo je nemoguće doći do serije. One su se čekale, jedan dan u sedmici, srijeda HRT 2, 7 dana čekanja. Tad je bilo nezamislivo da saznate ko je ubio Loru Palmer ili da li su Molderovu sestru zaista oteli vanzemaljci?! Postojala je već tad mala grupa ljudi koji su čekali i nagađali, ali sve je ostajalo u okviru ukradenih minuta velikog odmora, ili poslije škole.

Ovaj rastući fenomen serija, koji ostavlja filmove daleko iza sebe i u kojem se glumci A liste takmiče ko će dobiti ulogu u novoj sezoni serije, kod mene je godinama konstanta. Za serije se vežeš, likovi ti postaju poznanici čije metamorfoze gledaš godinama, sa nekima od njih rasteš i ti. Ako deset godina pratiš (mislim na davno prošlo vrijeme u kojem su se jedino tako i pratile) neku seriju, ona postaje dio tvoje svakodevnice.

Sjećanje-treća godina fakulteta, razbacane knjige po podu, na DVD-u pauziran Dexter.

Onda je došao Lost. Ne može se tačno ocijeniti početak revolucije današnjih razmjera, ali svi se sjećaju gdje su bili kad su pogledali prvu epizodu Losta.

Meni je Lost otvorio neku novu dimenziju koja se zvala višesatovno gledanje. Sjećam se kad mi je brat, koji je tada živio „po bijelom svijetu“, donosio sezone na nekoliko diskova. Negdje u to vrijeme, napravila sam sopstveni rekord od 12h gledanja jedne serije u komadu. Boje su bile drugačije, doživjela sam neku vrstu astralne projekcije u kojoj nisam čula mamine zabrinute uzvike očaja zbog očekivanog sljepila i gubljenja uma. To je danas tzv. bindžovanje.

Nakon Losta sve je postalo dostupnije i lakše. Serije su se nizale: Sopranosi, Six feet Under, Nip/Tuck, Prison Break, Fringe… Nabrajam bez nekog posebnog vremenskog reda.

Godine brojimo po pogledanim serijama i onima koje stidljivo stavljamo na listu za penziju, jer nova godina donosi nekoliko stotina novih, od kojih bar polovinu čekaš kao starog prijatelja kojeg nisi vidio par godina. Živimo u vremenu kada se talenat za pričanje priča i stvaranje nezaboravnih likova dešava na malom ekranu, u formatu serijala. Onog istog formata koji je ne tako davno bio vezan za tzv. sapunske opere, sa kojima su se žene krišom veselile i plakale. Ako danas ne znate ko je Walter White, Rick Grimes ili porodica Spark, vrlo vjerovatno ćete u društvu biti izopšteni kao da ne znate ko je Raskoljnikov.

Reci mi šta gledaš i reći ću ti ko si.

Vrijeme je da stanem jer kraja, a tako ni početka – nema.

Vrijeme je da stanem, jer mi počinje serija.

Napiši komentar